Violina je gudački instrument s četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječ violina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječi vitula što označava žičano glazbalo.

Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Najstariju dokumentiranu violinu s četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Violina je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine. Violina “Mesija” ili “Le Messie” (poznata i kao “Salabue” koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu. Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.

Flauta je glazbeni instrument koji spada u obitelj drvenih puhačkih instrumenata, ujedno je i najpokretniji instrument u toj skupini.

Razlikujemo uzdužnu i poprečnu flautu, kod oba instrumenta je jedna dimenzija bitno veća od druge dvije, no razlikuju se u tome što se u uzdužnu flautu zrak upuhuje na vrhu instrumenta, tako da se instrument nalazi ravno ispred nas i sviramo ga držeći ruke ispred sebe, dok se kod poprečne flaute zrak također upuhuje na vrhu instrumenta, ali sa strane, i instrument držimo s jedne strane lica i sviramo ga držeći ruke na strani, ne videći ih. Postojala je još u prapovijesti, te spada u najstarije instrumente zbog jednostavnog principa stvaranja zvuka. Najstarije flaute gradile su se od kosti, bambusa, metala i gline. Današnje flaute mogu biti građene od metala (bakar, nikal, cink), od srebra, zlata, platine, stakla i sintetskih materijala. Flauta se svira s 9 prstiju, a na njoj je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za glazbu 20. stoljeća.

Harmonika je veoma široko rasprostranjeno glazbalo koje se upotrebljava u raznim tipovima glazbe. Izum harmonike pripisuje se Franzu Friedrichu Buschmannu. Harmonika se najčešće upotrebljava u zabavnoj i narodnoj glazbi, ali se u drugoj polovici 20. stoljeća počela pojavljivati i u klasičnoj glazbi kao instrument novih zvukovnih boja i mogućnosti. Upravo zbog upotrebe harmonike u najrazličitijim glazbenim stilovima, postoji velik broj različitih tipova instrumenta. Veličina i zvukotvorna različitost harmonike ovisi o broju tipaka na klavijaturi, boji pojedinih registara i broju basova, a jedina razlika je što dijatonska harmonika nema registre. Za harmoniku danas postoji poprilično opsežna glazbena literatura obogaćena i mnogobrojnim obradama popularnih djela poznatih skladatelja, kao i skladbe pisane originalno za taj instrument. Njezin ton nastaje upuhivanjem zraka iz mijeha u kućište (kabinu) s metalnim jezičcima. Sastoji se od dva dijela povezana mijehom.

Napomena: tekstovi o instrumentima preuzeti su s web stranice https://hr.wikipedia.org/wiki/Glavna_stranica